Kao sobni kaktus

Moji su dani sadržajno prazni.
Kao prazan papir
iskrzanih ivica
na brzinu istrgnut iz beležnice
i nemarno odbačen na pod.
Tek poneke mrve i mravi na njemu
planski čine prazninu nepodnošljivom.

Moji su dani nabijeni i tesni.
Kao televizijski program
sa povremenim vestima
(u unapred određeno vreme)
koje me obaveštavaju srdačno
o novih hipotetičkim bolestima i manama.
Noć briše informacije iz sećanja
kao predugi blok reklama.

Moji su dani hladni i spori.
Kao da nema više Sunca
ni zvezda ni energije
i kao da lepljive i elastične
sekunde sporo kaplju
u nekom sistemu dokolice.
Nepojmljivo i neobjašnjivo.

Moji su dani sivi i tmurni.
Kao da svakodnevica bledi
iz šarenog u crno-beli realm
onda sivilo i jedno veliko ništa.
To jezivo liči na nemačke i ruske
niskobudžetne filmove o
pankerima i izgubljenim generacijama.

Moji su dani mučni.
Ne čitam.
Ne pišem.
Ne radim.
Tek egzistiram.